srijeda, 23. svibnja 2018.

Bajka jednog trena



                                   Bajka jednog trena


Otkini komad mjeseca i napravi mi bajku,posloži zvijezde u moju zbirku,natjeraj         tamu da mi pokrije samoću i slavuje za ponoćnu svirku...Sve mi daj živote!

                                       

Kada si dijete sve izgleda tako neistraženo i tako misteriozno.Tvoje su oči velike tada pa makar gledao u tminu iz koje tračak svjetlosti ne dopire.Ti ne znaš za zavist,kivnost,mržnju,smrt,lijenost...Ti znaš samo za ono što te drugi uče i o čemu ti govore.
Ja sam kao dijete kako se čini sasvim drugačije shvaćao i vidio.Svaka priča od starih djedova sa ulice meni je izgledala poput bajke,ali i dalje nedoživljeno.Babe,kao babe,one su pak tračale i "tapkale" riječima po nekome,nama nepoznatom.Učitelji su ti kucali u glavu ono bitno,iz čega se na kraju ispostavilo da najvjerojatnije i ti koji/a čitaš ovo zasigurno pola od toga ne trebaš u svom svakodnevnom opstajanju,poslu ili životu.Toliko toga je nebitno u svemu,našopani smo sa svim mogućim pričama,intrigama,dojavama,lažnim informacijama,žutim patkama,vrazima i stovrazima od riječi...Bojim se da pamtimo...I da ponekad zbog toga i patimo...

Sutra ćete kriviti djecu za to kakva su postala,a sami sebe nećete pronaći u tom nauku njihovog                                                                         ponašanja...


Sjećam se jednog dana,pred zalazak sunca,šetali smo teta,brat i ja.Od groblja na kraju ulice prema našoj kući.Teta je par dana prije došla sa ekskurzije iz Rijeke.Ona je uvijek savršeno prepričavala svaki svoj doživljaj prije a posebno dojmove sa te ekskurzije.Sunce je tonulo u žitna slavonska polja,uvijek s te ceste prema Savskom mostu,onom kojem me nekako uvijek srce vuklo.Bile su tamo stare grane željeznih kranova od stare šljunčare preko Save u Orašju...Uvijek je sunce tonulo nekako tamo između nje i stare džamije,malko iznad mosta...Zažarilo bi,sjećam se na ono gordo žito i prosulo se poput bakrene rijeke pod moje noge,pod moje oči...


-Tetice,dali je tamo Rijeka?
-Nije baš u tom smjeru jer to nije stvarni zapad,zašto pitaš?
-Jer me nešto vuče da idem tamo..


Sad znam što me je vuklo tamo.Prešao sam sav taj zapad,vidio sve što sam trebao i što nisam htio.I tamo je sunce i dalje bježalo od mene.Nikad ga nisam sustigao,da utonem u bakar njegove rijeke,da nekako ublaži tu neku bol u meni.Ma nije to bol,to je neka čežnja,nostalgija,ljubav,sjeta...sve je to pomiješano i danas kada gledam sunce kako se utapa u horizontu...uvijek osjećam isto.

                     Mrzim se kad ne zastanem da vidim nešto za čim sam žudio kao mali!




Danas mi je neka 36-ta.Sve isto osjećam,ali nemam vremena.Uhvatim ga kao kroz maglu česte depresije ovog prokletog sivila koje nas okružuje.O kakvoj je to slobodi riječ ako sam upoznao zavist,mržnju,lijenost i smrt u konačnici.Kako sam samo bio sretan kao dijete tada,koliko je moja duša bila čistija.Koliko puta mi dođe da Tebe Bože moj zazovem...Zar smo svi krivi zbog izbora dvoje?Zar sam kriv ja što sam bačen među vukove ovoga svijeta?Što sam na kraju i sam postao vuk kako bih se obranio od onih koji su zagrizli zlo više od mene?

A samo sam htio da vidim gdje uranja sunce.Teti je to bila Rijeka tad,a ja još nisam uhvatio što je meni.Kraj mog života će i dalje biti žudnja,sjeta i čežnja.Ja sam nekoć,za prošlog života možda već upoznao tu svjetlost i mjesto gdje ona uranja.Trebat će prijeći tamu da je opet vidim,dotada ću pratit sunce i živjeti s Bogom u svom domu.






četvrtak, 3. svibnja 2018.

Djevojka sa drugog kraja mosta

               DJEVOJKA SA DRUGOG KRAJA MOSTA


Vjerujem da se sjećaš,pitam se ponekad gdje si sada.Dali ti misli zalutaju i zaiskre oči poput bljeska savskih valova na mjesečini kao nekada kada ti sjećanja pokucaju na vrata.Ja sam još uvijek tu,ispod onog istog mosta,često samo sjedim pod njim i slušam valove i Savske galebove pred suton.Pitam se kako izgledaš sada.Toliko je prošlo da kada zatvorim oči,ne mogu se više sjetiti tvoga lica,a nekoć nisam mogao usnuti bez da ga poljubim mislima.Volio bih znati,kamo te odnio život,jer uvijek gledam na onu stranu obale odakle si mi došla.Pijesak je jednako vruć pod nogama,kao i onog ljeta,tako i svakog novog,sve dosada.Lagao bih kada bih rekao da mi nedostaješ,ne znam dali je to tako,postao sam netko drugi,bio bih ti neprepoznatljiv,možda i odbojan.Moje su ruke grublje no ikada,bore su počele crtati čudne mape na mom licu,kosa je već ulovila dosta sijedih,ugasla je žar u mojim očima.Poneki uzdah poprati ples krijesnica nad vodom,prebrojavam tada one iste zvijezde pod našim nebom.Sjetim te se,da.

              ** U našoj staroj ulici**


Dugo sam čuvao tvoj šal,imao je posebno mjesto na mom jastuku pred san.Tako sam sneno znao udisati tvoj miris na njemu,ponekad s lipnja prevari me cvat,ne sjećam se dali je miris taj,dugo mu je trebalo da isčezne,da napusti šal,duže od čežnje za tobom...
U našoj staroj ulici,nema više onih sjenovitih krošanja koje su skrivale naše poglede za nas,presvučen je onaj stari asfalt u bezdušan novi beton kao naš posljednji dan.Samo je sunce ostalo na istom mjestu,i dalje prati tu cestu,suton na kraju,u njoj se utopi kao u blato žar.
Volio bih da ti opet poklonim oči kao nekada,da njima vidiš što vidim ja,jer ti si bila posebna duša,
uvijek si znala sa riječima,pa da mi objasniš,kako to tebi izgleda sad.
Vjerujem da nisi propuštena,tome se nadam štoviše,čuo sam u tvojim koracima tihim poput kapi kiše na vodi, da su tog dana bili moja posljednja muzika s tobom.Instrumental se stopio s mostom,a Savski vjetar sa kosom koju si uvijek raspuštenom za mene čuvala.


                                              ***Ostavljeno ispod mosta***




Noćas su moji koraci teški,odmaram oči nad tvojim gradom,ispraćam ono naše staro sunce,pod mostom skrivam,zakopavam snove.Tvoj grad se polako utapa u tminu,stari je Imam rahmetli odavno,sa džamije krči molitva na zvučnik,novi Imam kano glasa ne imade.
Mnogi su mi rekli da više nisi u Bosni i da si odavno napustila grad,koje su linije aviona u Tuzli,
Frankfurt,Berlin,London,možda Amsterdam jer uvijek si govorila kako ćeš otići odavde.
Ja te nikada nisam pitao gdje želiš poći,misleći naivno da poći ću s tobom,
trebao sam možda one noći s tobom proći, tim Savskim mostom,sada hladnim grobom...

Volio bih da si sretna više nego da te vidim,jer moje oči za tvoje nisu više,pred očima na obali vidim naše sjene,ali sve su blijeđe,vrijeme sve obriše.
Posebna moja,ja sada moram poći,ostavljam ti Savu ako nekad dođeš,ostavljam do pola mosta upaljena svjetla,upali i ti do pola,ako ikad više prođeš,na moju stranu...

Djevojko sa drugog kraja mosta.

srijeda, 2. svibnja 2018.

Tamna strana mjeseca

                            TAMNA STRANA MJESECA


Bilo bi zaista glupo,jadno i uvredljivo za svakoga čovjeka da je on kao individua,jedna duša u cjelini,zarobljen u ovoj ljušturi tijela,zapravo  jedna "otvorena knjiga".U današnje vrijeme kontakt između ljudi,interakcija ili samo upoznavanje postalo je zaista teška stvar.Jednostavno čovjek više nije zainteresiran za saznavanje,dijeljenje,učenje i razgovor kroz drugu individuu...Današnji moderni čovjek ima google,facebook,twiter,instagram i ostale portale,načine kako proniknuti u tuđi svijet.Većina takvih zapravo onaj svoj vlastiti svijet ljubomorno i uplašeno čuva od očiju drugih,s kojim razlogom,samo je njima poznato.Pitajte nekoga na ulici,nekog poznanika onako u prolazu ; "Kako je?".U 90% slučajeva odgovor će biti ; "A eto,ide", "Gura se", "Dobro je"...Nitko vam zapravo nije rekao kako je zaista.Samo je htio ispasti ljubazan,jer vaše pitanje za njega uopće nije bilo pitanje nego tek usputni "pozdrav" poput "Dobar dan".On misli da vaše pitanje nije dostojno njegova zaustavljanja i stvarnog odgovora kroz razgovor,pretpostavlja da ste ga to pitali samo eto da bilo što kažete jer ste ga vidjeli,pa eto...Laički rečeno...No što ako vas je zaista zanimalo kako je ta osoba?Što ako vam je zaista stalo do njega ili nje,ako ste poželjeli čuti njegovu priču,pomoći mu ako možete?Nije li taj čovjek onda propustio izvanrednu priliku da riješi neki problem ako ga muči ili da se oraspoloži uz razgovor s vama?Kažu da Bog daje prilike.Pa eto jedna!Ali što ona vrijedi kada se čovjek ogluši na nju,zbog lijenosti,nezainteresiranosti ili pak zbog toga što u vama ne vidi adekvatno rješenje za svoj problem?Svemu je kriv čovjek!
Istina je,svi mi čuvamo svoju "tamnu stranu mjeseca".Ona se ne izgovara ni u bunilu,ni u snu!Postoji samo za vas i mračne ulice vašeg uma.Svima nam je lakše noću u nesanici koračati tim prostorima,umjesto kroz tuđe oči osvjetliti te puteve i prostore.Društvo gleda kako je pohvalno što čovjek ne traži pomoć u drugima,što se sam suočava sa vlastitim "demonima".Mislim da nam je to nametnulo društvo.Pogledajte primjer indijanaca.U plemenu nije bilo tjeskoba niti svađa.Svaki član plemena je svoje probleme iznosio pred ostalima što je zapravo  bila prava rijetkost jer toliko su poznavali jedni druge da to nije bilo niti potrebno.Pleme je opstajalo na taj način.Ako bi pak jedan od njih imao duhovnih problema,obratio bi se šamanu.Ako bi želio postati ratnik,obratio bi se poglavici i prošao inicijaciju pred ostalima,ako bi tražio ženu,upitao bi je...Jednostavno!A mi smo "civilizacija!".Svaki od nas je svoj "Bog",nitko nam kao pojedincu nije potreban!Na spomen timskog rada sjetimo se samo nogometa. Na spomen posla već razmišljamo o mogućem otkazu.Na spomen žene mnogi se smrznu u strahu od mogućeg odbijanja.Naš su život iscrtali portali,photoshopovi,instagrami.Posvuda izgledamo savršeno,prekrasno za svačije oči.Posvuda smo predstavljeni najsjajniji i najbolji,a toliko smo daleko od istine.Čak i da ne otvaramo "tamnu stranu mjeseca" lažirani smo i na svjetlu,lažirani licem.Na sve moguće načine želimo biti bolji u tuđim očima,a ne želimo biti ono što uistinu jesmo pred očima onoga koji nas je na početku ovog posta upitao ;"Kako je?"

Nevidljiva strana mjeseca nije tamna strana mjeseca,ne postoji strana mjeseca na kojoj bi stalno vladala noć,da sada ne dajem astronomsko objašnjenje.Tamna strana mjeseca samo je simbolika ljudske sklonosti da skriva sve ono što smatra svojim nedostatkom ili manama.Ponekad upravo na tim mračnim i skrivenim prostorima čovjek najbolje može pronaći sebe i oblikovati se poput punog mjeseca u punom sjaju.Otkrivanjem mračne strane otkrivamo i istinu,spoznaju samoga sebe u cjelini.Dobro i zlo,noć i dan,sve je to dio nas.Dobro podijeli,za zlo se pokaj i nauči nešto i iz njega,danju radi,noću odmaraj.Jednostavno!Osim ako ne radite noćne poput mene,tada obrnete slučaj...☺☺



                  ***Mi nismo stranci***


Kroz prolom emocija lakše se dolazi do istine.Ponekad do svađe,ali na kraju,ipak se sve razbistri...Nisu vječno oblaci nad nama,razgrne ih vjetar ponekad,a sunce pomiluje zemlju.Nije ni vaše lice vaš vječni odraz,ono je nošeno silom ponekad.Lice je uvijek lice,izraz nije,odraz nije...Dajte ljudi,to se prepozna...Niste sami na ovom svijetu,premda znam da se ponekad svi osjećamo kao da je tako.Dajte priliku čovjeku do sebe.Ovaj post pišem tebi prijatelju...Tebi koji čitaš,bez obzira tko si!Možda djevojka s kojom ću podijeliti kišobran na pljusku kiše dok čekaš autobus,autostoper na vrelom putu od podnevna sunca,baka ukliještenih leđa kojoj pomažem ponijeti namirnice iz trgovine doma,beskućnik kojeg sam pokrio dekom,ili ti koji si jučer prošao kraj mene...

I još uvijek mislim,i uistinu želim znati,kako si?



nedjelja, 29. travnja 2018.

Hranidbeni lanac emocionalnog vampira

                                     BEZ UZMAKA


Strah je dobar,u nekoj normalnoj dozi.Ne znam postoji li ljestvica ili dimenzija za mjerenje straha,dali te udari po Richteru,Celziju ili centimetru,ali on je sveprisutan.Pišući ovaj post,stavljam se u ulogu konobara koji daje jelovnik jednom gostu,EMOCIONALNOM VAMPIRU!Naime,danas je za doručak odabrao STRAH bez priloga,naručio je i bevandu,pola krvi,pola suza u čaši na stalak,što je posebno naglasio.Naravno,čaša na stalak jer je jednom takvom biću zaista ispod časti piti iz klasične čaše,onako običnog valjka.On je suviše geometrijalan za ukus jednog sociopata.Vrijeđa njegovu inteligenciju.Da ne duljim za stolom te emocionalne krvopije,moj gazda zvan MIROTVORAC naredio mi je da ga zovem gostom,pa tako ću ga i počastiti ovim postom,jer kada izuzmem sve,on je ipak "Gost".Slobodno je ušao u restoran mog života,ulaz mu nije zabranjen jer i on je ipak "osoba",građanin ove zemlje,on može biti bilo tko...
Takvi "gosti" su vrlo teški i zahtjevni,njihov MENU je nešto posebnije od drugih.Jela su im sastavljena od najbolnijih emocija a prilozi od fizičkih ožiljaka...Hladna predjela ne jedu jer im je srce dovoljno hladno ali zato rado vole servirana topla predjela.Eh kakvi li su to samo specijaliteti za njih...
JELA PO NARUDŽBI: - Strah                                       PRILOZI: -ranjena srca
                                        -Očaj                                                          -suzne oči
                                        -Nametnuti osjećaj krivnje                        -zgrušana krv
                                        -Izdaja                                                        -grč u boli
                                        -Nisko samopoštovanje                             -depresija
                                        -Mrtvo samopouzdanje                              -duševni nemir 
                                        -Psihološko uništenje osobe                       -tuga

                 
                          ***Karakteristike***

Lako ćete prepoznati našeg "dragog gosta",on nije jedan u masi.U masi ih je mnogo,ali nisu čopor.Međusobno se lako prepoznavaju,ne prilaze si često.Svaki od njih ima svoj teren na kojem obitava,svaki od njih ima svoje lovište.U današnje vrijeme u tom poslu su daleko uspješnije žene.Stavljene su trenutno na veće pozicije u tom poslu,međutim,još i dalje vladaju stari muški direktori,majstori svog zanata.Krasi ih sve visok stupanj inteligencije,nizak prag tolerancije,velika doza šarma koja poput slatkog sirupa biljke mesožderke privlači svakog naivnog kukca a dalje i sami znate priču kako kukac završi.Oni se predstavljaju u prekrasnom svjetlu ispočetka,gotovo odraz anđela,baš kao što je u stanju i Lucifer da se predstavi.Ta svjetlost može potrajati i godinama,dovoljno dugo da kada stupite u nju ni ne osjetite kada se počne gasiti jer vaše naivno i dobro srce samo predstavlja svjetlost.A onda odjednom kada otvorite oči,kad razum pretuče vaše srce,našamara ga kao otac troje djece pijanog vozača na cesti,shvatite da ste ostali u tami.Bez obzira kolikogod se okretali u njoj,nikakva svjetlost ne dopire,prati vas samo osjećaj kako vas negdje odnekud iz tmine promatraju nečije zlokobne oči i dobro znate čije su.Najednom se zatvore vrata ćelije,zvuk vam propara uši i na tren zaustavi srce,pomislite da izlaza više nema.Većina zdravih osoba pokuša upaliti bilo kakvo svjetlo,sanjajući o onome koje ga je dopratilo u tu ćeliju tame,pokušava ga dozvati iznova i iznova,dok ne shvati da je zapravo u zamci namjenjenoj baš za njega...
Nevjerojatan šarm posjeduju takvi "gosti",ali kao iskusan konobar,nasreću ja ih odlično čitam.Glumačkim osmjehom uzvratim na njega,ali očima im odam da ih itekako dobro poznajem,tu završavam svaki odnos s njima....

                                            ***Hranidbeni lanac***

Obični i zdravi ljudi imaju različite prehrambene navike.Netko voli ribu,netko svinjetinu,netko je vegeterijanac,nutricionist ili svežder...Bez obzira koji ste od tih vrsta,znajte da zapravo u svijetu naših gostiju,svi vi zapravo spadate u plijen.U "glupe" biljoždere koji pasu u miru,bez straha,u tišini i skladu.Na nekoj zelenoj poljani obasjanoj suncem.Vaš pašnjak je visoka zelena trava,ljepota i radost vašeg življenja,sve dok se ne prišunjaju oni.Među vama ne nastaje haos kao kad gepard napade krdo antilopa.Ne,vi ne znate koji i kada će postati njihov plijen.Oni nemaju raznoliku vrstu prehrane jer osnovna namirnica njihove prehrane ste vi,ljudi.Ljudska vrsta!Njih ne zanima vaše meso,salo ili kost.Nemaju oni zube za to!Čuvaju ih za osmijeh manipulacije nad vama.Oni žive od vašeg očaja,straha,beznađa,nesreće...Isisavaju život iz vas dok vas ne ostave poput prazne ljušture u svojoj tamnoj ćeliji,u uvjerenju da iz nje ne možete izaći.Vaša smrt nije sigurna,ali oni koji se predaju našem "dragom gostu" polagano će isušiti,uvenuti,pasti u ponor,nestati a poneki i umrijeti...


                                                   ***Soba tame***

Kada se jednom nađete u sobi ili ćeliji našeg "dragog gosta" prepustite razumu da odluči o vašoj sudbini.Razum je prijatelj!Strah je dobar,kako sam na početku rekao,ali u normalnim dozama...Ne prepuštajte se toliko strahu,koliko razumu.Mala doza straha će probuditi razum jer kako se čini,ako ste već došli do ćelije,razum je dugo bio uspavan i sad ga je teško probuditi,stoga dozirajte njegov probuđivač,dozirajte strah,samo pažljivo jer ako postanete ovisni o strahu,izlazak iz sobe će biti gotovo nemoguć.
Kada se razum napokon probudi,ona će vam sama reći,da ta soba zapravo nije soba niti ćelija našeg "dragog gosta"To je ćelija vaše duše!Kada to shvatite,probudit ćete dušu.Ona će vam zatim reći da u toj sobi uopće nema tame i da tama ne postoji,ona je samo nedostatak svjetlosti koju tražite iz pogrešnog izvora,od iste one osobe koja vas je dovela tu...Duša će vam tada probuditi oči koje će u trenu osvjetliti prostoriju.Ne posustanite niti kada vidite debela željezna vrata izvana zaključana,niti rešetke kovane od čelika,jer ako vam se probude sva ta čula,probudit će se i vaše srce i razvaliti te rešetke i vrata...A onda ćete vidjeti iste one pašnjake,zelenu visoku travu,hitro i vedro sunce na istoku,te napokon udahnuti...

                                       ***Konobar lošeg hotela***

Ja sam konobar lošeg hotela,ali dobar konobar.Davno sam izašao iz ćelije "našeg gosta",trenutno obuzdavam jednog ali ne na radnom mjestu.Odlučio sam uskoro u hotelu dati otkaz,premda je Mirotvorac odličan gazda.Ali,hotel je neuredan,svakakvi dolaze tamo,hrana je zaista odvratna,a posebno od svega,ne bih htio da netko od vas,meni dragih dobrih ljudi dođe tamo i nedaj Bože upozna nekog od "Naših dragih gostiju"

Želim vam uspješan i radostan dan na našem lijepom pašnjaku! 

subota, 28. travnja 2018.

Neki moj svijet

                                      NEKI MOJ SVIJET








Novo jutro,prvo jutro ovog bloga...Dakako,nije to novo prvo jutro melankolije,nekakve bezvoljnosti smoždena lica.Probija se sunce kroz čiste prozore koje žena riba svake subote mrko me gledajući,jer to je njen dan "D".Noćna smjena me opet prebila "na mrtvo".Smrad nafte na mojoj koži,oronuli kapci na očima u polusnu,bolni mišići i želudac nedefiniranih osjećaja,opet me proždire bez razloga.I znam da ću nakon popijene kave i ispušenih ne znam koliko cigara bez ikakvog suzdržavanja utonuti u taj "Neki moj svijet".Sjedim u kuhinji kao i svaki normalni slavonac u ovo doba,u 7 sati ujutro.Ona je polutamna jer sunce zaklinje susjedova visoka kuća,moji joj kapci zahvaljuju na tome...Iza mojih leđa,u crvenoj košari od pletene tkanine,koju je žena nekoć koristila za ne znam što,stoje neplaćeni računi,nekoliko opomena,brojevi za krizne situacije...S razlogom su iza mojih leđa,jer jednostavno ne usudim ih se pogledati.Oni su poput trnja na putu u taj "Neki moj svijet" koji postoji samu u mojoj mašti.Mislim da nisam jedini koji "posjeduje" svoj vlastiti svijet,ali sam jedan od izvještenih kako da se brzo pojavim u njemu.Ponekad je dovoljno samo zatvoriti oči,i tu sam.On nije moj posjed jer stavljen je u navode u tekstu,također s razlogom,jer ne želim kreirati svijet u kojem postoji posjedovanje.U njemu sam bos,napola nag,vidim se kako hodam uz obalu rijeke noseći nekoliko šarana na štapu,sretan,u zelenilu šume oko mene i u zvuku užurbane rijeke.Idem prema svojem šatoru,prema svojem plemenu...Nisam više onaj prljavi i masni rudar,izmučen i musav od nafte kojem se okreće želudac na neplaćene račune i dozivanje poštara na kapiji.Prolazim tako i susrećem svoju ženu kako ubire zeleno bilje i šumske jagode,dopola joj napunjena košara,ona je nasmijana i vedra poput jutarnjeg sunca,njen pogled prema meni pun je ljubavi,nade i poštovanja.Ona više nije ona žena koja nervozno maršira po kući kivna na sve,posebno na mene,na sebe,na svoj izbor...Koračamo zajedno i napokon susrećemo naša dva sina i kćer,igraju se pokraj šatora.Smijeh i ljubav vladaju njima,čuvaju dva brata svoju malenu sestricu.Oduševljeni su šaranima nanizanim na štapove i šumskim jagodama iz majčine košare.Oni nisu više ona djeca,koja upitkuju; "Što ste nam kupili,kada ću dobiti novu videoigru za Playstation,dajte nam za paket sličica,neću čitati lektiru"...Oni se ne tuku više međusobno i ne otimaju si igračke,ne optužuju se,ne dernjaju,nego uživaju zajedno s nama....




                              

                                 ***"POVRATAK U LUCIDNOST"****



Ja ne bježim,sve mi se više čini,u taj "Neki moj svijet".Protjeran sam tamo!Iz njega me često budi surova šamarčina realnosti.Premda bih volio da je sve ono negativno samo san a ono pozitivno java,realnost je postala neprijatelj "Nekog mog svijeta".Pogledi ljudi više nemaju ništa značajno u toj beznadnoj realnosti.Kao da svakoga čitam i znam tko što želi,tko o čemu sanja,tko što priželjkuje potajno.Novac...Taj podmukli papirni gad nastao u bolesnim umovima još bolesnijih ljudi,svi ga žele...Platežna moć,šuškanje papira koje zvuči drugačije od bilo kojeg drugog.Slike velikana sa velikim glavama na njemu,kako bi pokazali njegovu vrijednost u što većoj uobraženosti prema svemu drugome,prema ljudskome duhu i sreći...Zar je to sve što traže ljudi?Dali me svakodnevno razočaravaju na toliko patetičan način?Ja se novca ne sjećam kada zatvorim oči,ne sjećam se brojanja papira kada sam nešto kupovao,niti se sjećam neke božanstvene sreće kada bih ugledao to što sam kupio.Nikada se nisam niti kupljenome previše divio,obožavao to...Jednostavno,ne vidim to...Možda mi oči nisu stvorene za novac,a kako se čini ni dlanovi,rekla bi ova crvena košara iza mene uz podrugljivo cerekanje,meni u leđa.Moj vid je stvoren za nešto drugo.Nemam savršen vid,dioptrija -50 i -70.Ali za ono što ja vidim dioptrija nije potrebna,jer objekt koji vidim otvara oči više negoli osmjeh,on na usnama ostavlja ushit a u grudima uzdah.On čini sreću u meni,vječno pamćenu sliku čak i sa zatvorenim očima.Neizbrisiv tren svjetlosti,jer samo toliko je i trajao u pogledu a u slici mog uma je ostao vječno...

                                        ***SPAČVANSKA ŠUMA***




Dali ste ikada vidjeli Spačvansku šumu?Riječi je mogu opisati samo ako imaš dva života da o njoj pišeš toliko.Danas sam otvorio blog i nek mi pomogne Bog ako lažem kada kažem da ova realnost koju živimo nije dana od Njega.Dana je,i to jako velikodušno.On nam otvara oči a ljudska pohlepa zasljepljuje.Kad ne vidimo radost u samo jednom trenu,u samo jednom pogledu,negdje prema tamo...U "Neki naš svijet" ili u Spačvansku šumu...