srijeda, 23. svibnja 2018.

Bajka jednog trena



                                   Bajka jednog trena


Otkini komad mjeseca i napravi mi bajku,posloži zvijezde u moju zbirku,natjeraj         tamu da mi pokrije samoću i slavuje za ponoćnu svirku...Sve mi daj živote!

                                       

Kada si dijete sve izgleda tako neistraženo i tako misteriozno.Tvoje su oči velike tada pa makar gledao u tminu iz koje tračak svjetlosti ne dopire.Ti ne znaš za zavist,kivnost,mržnju,smrt,lijenost...Ti znaš samo za ono što te drugi uče i o čemu ti govore.
Ja sam kao dijete kako se čini sasvim drugačije shvaćao i vidio.Svaka priča od starih djedova sa ulice meni je izgledala poput bajke,ali i dalje nedoživljeno.Babe,kao babe,one su pak tračale i "tapkale" riječima po nekome,nama nepoznatom.Učitelji su ti kucali u glavu ono bitno,iz čega se na kraju ispostavilo da najvjerojatnije i ti koji/a čitaš ovo zasigurno pola od toga ne trebaš u svom svakodnevnom opstajanju,poslu ili životu.Toliko toga je nebitno u svemu,našopani smo sa svim mogućim pričama,intrigama,dojavama,lažnim informacijama,žutim patkama,vrazima i stovrazima od riječi...Bojim se da pamtimo...I da ponekad zbog toga i patimo...

Sutra ćete kriviti djecu za to kakva su postala,a sami sebe nećete pronaći u tom nauku njihovog                                                                         ponašanja...


Sjećam se jednog dana,pred zalazak sunca,šetali smo teta,brat i ja.Od groblja na kraju ulice prema našoj kući.Teta je par dana prije došla sa ekskurzije iz Rijeke.Ona je uvijek savršeno prepričavala svaki svoj doživljaj prije a posebno dojmove sa te ekskurzije.Sunce je tonulo u žitna slavonska polja,uvijek s te ceste prema Savskom mostu,onom kojem me nekako uvijek srce vuklo.Bile su tamo stare grane željeznih kranova od stare šljunčare preko Save u Orašju...Uvijek je sunce tonulo nekako tamo između nje i stare džamije,malko iznad mosta...Zažarilo bi,sjećam se na ono gordo žito i prosulo se poput bakrene rijeke pod moje noge,pod moje oči...


-Tetice,dali je tamo Rijeka?
-Nije baš u tom smjeru jer to nije stvarni zapad,zašto pitaš?
-Jer me nešto vuče da idem tamo..


Sad znam što me je vuklo tamo.Prešao sam sav taj zapad,vidio sve što sam trebao i što nisam htio.I tamo je sunce i dalje bježalo od mene.Nikad ga nisam sustigao,da utonem u bakar njegove rijeke,da nekako ublaži tu neku bol u meni.Ma nije to bol,to je neka čežnja,nostalgija,ljubav,sjeta...sve je to pomiješano i danas kada gledam sunce kako se utapa u horizontu...uvijek osjećam isto.

                     Mrzim se kad ne zastanem da vidim nešto za čim sam žudio kao mali!




Danas mi je neka 36-ta.Sve isto osjećam,ali nemam vremena.Uhvatim ga kao kroz maglu česte depresije ovog prokletog sivila koje nas okružuje.O kakvoj je to slobodi riječ ako sam upoznao zavist,mržnju,lijenost i smrt u konačnici.Kako sam samo bio sretan kao dijete tada,koliko je moja duša bila čistija.Koliko puta mi dođe da Tebe Bože moj zazovem...Zar smo svi krivi zbog izbora dvoje?Zar sam kriv ja što sam bačen među vukove ovoga svijeta?Što sam na kraju i sam postao vuk kako bih se obranio od onih koji su zagrizli zlo više od mene?

A samo sam htio da vidim gdje uranja sunce.Teti je to bila Rijeka tad,a ja još nisam uhvatio što je meni.Kraj mog života će i dalje biti žudnja,sjeta i čežnja.Ja sam nekoć,za prošlog života možda već upoznao tu svjetlost i mjesto gdje ona uranja.Trebat će prijeći tamu da je opet vidim,dotada ću pratit sunce i živjeti s Bogom u svom domu.






četvrtak, 3. svibnja 2018.

Djevojka sa drugog kraja mosta

               DJEVOJKA SA DRUGOG KRAJA MOSTA


Vjerujem da se sjećaš,pitam se ponekad gdje si sada.Dali ti misli zalutaju i zaiskre oči poput bljeska savskih valova na mjesečini kao nekada kada ti sjećanja pokucaju na vrata.Ja sam još uvijek tu,ispod onog istog mosta,često samo sjedim pod njim i slušam valove i Savske galebove pred suton.Pitam se kako izgledaš sada.Toliko je prošlo da kada zatvorim oči,ne mogu se više sjetiti tvoga lica,a nekoć nisam mogao usnuti bez da ga poljubim mislima.Volio bih znati,kamo te odnio život,jer uvijek gledam na onu stranu obale odakle si mi došla.Pijesak je jednako vruć pod nogama,kao i onog ljeta,tako i svakog novog,sve dosada.Lagao bih kada bih rekao da mi nedostaješ,ne znam dali je to tako,postao sam netko drugi,bio bih ti neprepoznatljiv,možda i odbojan.Moje su ruke grublje no ikada,bore su počele crtati čudne mape na mom licu,kosa je već ulovila dosta sijedih,ugasla je žar u mojim očima.Poneki uzdah poprati ples krijesnica nad vodom,prebrojavam tada one iste zvijezde pod našim nebom.Sjetim te se,da.

              ** U našoj staroj ulici**


Dugo sam čuvao tvoj šal,imao je posebno mjesto na mom jastuku pred san.Tako sam sneno znao udisati tvoj miris na njemu,ponekad s lipnja prevari me cvat,ne sjećam se dali je miris taj,dugo mu je trebalo da isčezne,da napusti šal,duže od čežnje za tobom...
U našoj staroj ulici,nema više onih sjenovitih krošanja koje su skrivale naše poglede za nas,presvučen je onaj stari asfalt u bezdušan novi beton kao naš posljednji dan.Samo je sunce ostalo na istom mjestu,i dalje prati tu cestu,suton na kraju,u njoj se utopi kao u blato žar.
Volio bih da ti opet poklonim oči kao nekada,da njima vidiš što vidim ja,jer ti si bila posebna duša,
uvijek si znala sa riječima,pa da mi objasniš,kako to tebi izgleda sad.
Vjerujem da nisi propuštena,tome se nadam štoviše,čuo sam u tvojim koracima tihim poput kapi kiše na vodi, da su tog dana bili moja posljednja muzika s tobom.Instrumental se stopio s mostom,a Savski vjetar sa kosom koju si uvijek raspuštenom za mene čuvala.


                                              ***Ostavljeno ispod mosta***




Noćas su moji koraci teški,odmaram oči nad tvojim gradom,ispraćam ono naše staro sunce,pod mostom skrivam,zakopavam snove.Tvoj grad se polako utapa u tminu,stari je Imam rahmetli odavno,sa džamije krči molitva na zvučnik,novi Imam kano glasa ne imade.
Mnogi su mi rekli da više nisi u Bosni i da si odavno napustila grad,koje su linije aviona u Tuzli,
Frankfurt,Berlin,London,možda Amsterdam jer uvijek si govorila kako ćeš otići odavde.
Ja te nikada nisam pitao gdje želiš poći,misleći naivno da poći ću s tobom,
trebao sam možda one noći s tobom proći, tim Savskim mostom,sada hladnim grobom...

Volio bih da si sretna više nego da te vidim,jer moje oči za tvoje nisu više,pred očima na obali vidim naše sjene,ali sve su blijeđe,vrijeme sve obriše.
Posebna moja,ja sada moram poći,ostavljam ti Savu ako nekad dođeš,ostavljam do pola mosta upaljena svjetla,upali i ti do pola,ako ikad više prođeš,na moju stranu...

Djevojko sa drugog kraja mosta.

srijeda, 2. svibnja 2018.

Tamna strana mjeseca

                            TAMNA STRANA MJESECA


Bilo bi zaista glupo,jadno i uvredljivo za svakoga čovjeka da je on kao individua,jedna duša u cjelini,zarobljen u ovoj ljušturi tijela,zapravo  jedna "otvorena knjiga".U današnje vrijeme kontakt između ljudi,interakcija ili samo upoznavanje postalo je zaista teška stvar.Jednostavno čovjek više nije zainteresiran za saznavanje,dijeljenje,učenje i razgovor kroz drugu individuu...Današnji moderni čovjek ima google,facebook,twiter,instagram i ostale portale,načine kako proniknuti u tuđi svijet.Većina takvih zapravo onaj svoj vlastiti svijet ljubomorno i uplašeno čuva od očiju drugih,s kojim razlogom,samo je njima poznato.Pitajte nekoga na ulici,nekog poznanika onako u prolazu ; "Kako je?".U 90% slučajeva odgovor će biti ; "A eto,ide", "Gura se", "Dobro je"...Nitko vam zapravo nije rekao kako je zaista.Samo je htio ispasti ljubazan,jer vaše pitanje za njega uopće nije bilo pitanje nego tek usputni "pozdrav" poput "Dobar dan".On misli da vaše pitanje nije dostojno njegova zaustavljanja i stvarnog odgovora kroz razgovor,pretpostavlja da ste ga to pitali samo eto da bilo što kažete jer ste ga vidjeli,pa eto...Laički rečeno...No što ako vas je zaista zanimalo kako je ta osoba?Što ako vam je zaista stalo do njega ili nje,ako ste poželjeli čuti njegovu priču,pomoći mu ako možete?Nije li taj čovjek onda propustio izvanrednu priliku da riješi neki problem ako ga muči ili da se oraspoloži uz razgovor s vama?Kažu da Bog daje prilike.Pa eto jedna!Ali što ona vrijedi kada se čovjek ogluši na nju,zbog lijenosti,nezainteresiranosti ili pak zbog toga što u vama ne vidi adekvatno rješenje za svoj problem?Svemu je kriv čovjek!
Istina je,svi mi čuvamo svoju "tamnu stranu mjeseca".Ona se ne izgovara ni u bunilu,ni u snu!Postoji samo za vas i mračne ulice vašeg uma.Svima nam je lakše noću u nesanici koračati tim prostorima,umjesto kroz tuđe oči osvjetliti te puteve i prostore.Društvo gleda kako je pohvalno što čovjek ne traži pomoć u drugima,što se sam suočava sa vlastitim "demonima".Mislim da nam je to nametnulo društvo.Pogledajte primjer indijanaca.U plemenu nije bilo tjeskoba niti svađa.Svaki član plemena je svoje probleme iznosio pred ostalima što je zapravo  bila prava rijetkost jer toliko su poznavali jedni druge da to nije bilo niti potrebno.Pleme je opstajalo na taj način.Ako bi pak jedan od njih imao duhovnih problema,obratio bi se šamanu.Ako bi želio postati ratnik,obratio bi se poglavici i prošao inicijaciju pred ostalima,ako bi tražio ženu,upitao bi je...Jednostavno!A mi smo "civilizacija!".Svaki od nas je svoj "Bog",nitko nam kao pojedincu nije potreban!Na spomen timskog rada sjetimo se samo nogometa. Na spomen posla već razmišljamo o mogućem otkazu.Na spomen žene mnogi se smrznu u strahu od mogućeg odbijanja.Naš su život iscrtali portali,photoshopovi,instagrami.Posvuda izgledamo savršeno,prekrasno za svačije oči.Posvuda smo predstavljeni najsjajniji i najbolji,a toliko smo daleko od istine.Čak i da ne otvaramo "tamnu stranu mjeseca" lažirani smo i na svjetlu,lažirani licem.Na sve moguće načine želimo biti bolji u tuđim očima,a ne želimo biti ono što uistinu jesmo pred očima onoga koji nas je na početku ovog posta upitao ;"Kako je?"

Nevidljiva strana mjeseca nije tamna strana mjeseca,ne postoji strana mjeseca na kojoj bi stalno vladala noć,da sada ne dajem astronomsko objašnjenje.Tamna strana mjeseca samo je simbolika ljudske sklonosti da skriva sve ono što smatra svojim nedostatkom ili manama.Ponekad upravo na tim mračnim i skrivenim prostorima čovjek najbolje može pronaći sebe i oblikovati se poput punog mjeseca u punom sjaju.Otkrivanjem mračne strane otkrivamo i istinu,spoznaju samoga sebe u cjelini.Dobro i zlo,noć i dan,sve je to dio nas.Dobro podijeli,za zlo se pokaj i nauči nešto i iz njega,danju radi,noću odmaraj.Jednostavno!Osim ako ne radite noćne poput mene,tada obrnete slučaj...☺☺



                  ***Mi nismo stranci***


Kroz prolom emocija lakše se dolazi do istine.Ponekad do svađe,ali na kraju,ipak se sve razbistri...Nisu vječno oblaci nad nama,razgrne ih vjetar ponekad,a sunce pomiluje zemlju.Nije ni vaše lice vaš vječni odraz,ono je nošeno silom ponekad.Lice je uvijek lice,izraz nije,odraz nije...Dajte ljudi,to se prepozna...Niste sami na ovom svijetu,premda znam da se ponekad svi osjećamo kao da je tako.Dajte priliku čovjeku do sebe.Ovaj post pišem tebi prijatelju...Tebi koji čitaš,bez obzira tko si!Možda djevojka s kojom ću podijeliti kišobran na pljusku kiše dok čekaš autobus,autostoper na vrelom putu od podnevna sunca,baka ukliještenih leđa kojoj pomažem ponijeti namirnice iz trgovine doma,beskućnik kojeg sam pokrio dekom,ili ti koji si jučer prošao kraj mene...

I još uvijek mislim,i uistinu želim znati,kako si?