Tamna strana mjeseca

                            TAMNA STRANA MJESECA

Bilo bi zaista glupo,jadno i uvredljivo za svakoga čovjeka da je on kao individua,jedna duša u cjelini,zarobljen u ovoj ljušturi tijela,zapravo  jedna "otvorena knjiga".U današnje vrijeme kontakt između ljudi,interakcija ili samo upoznavanje postalo je zaista teška stvar.Jednostavno čovjek više nije zainteresiran za saznavanje,dijeljenje,učenje i razgovor kroz drugu individuu...Današnji moderni čovjek ima google,facebook,twiter,instagram i ostale portale,načine kako proniknuti u tuđi svijet.Većina takvih zapravo onaj svoj vlastiti svijet ljubomorno i uplašeno čuva od očiju drugih,s kojim razlogom,samo je njima poznato.Pitajte nekoga na ulici,nekog poznanika onako u prolazu ; "Kako je?".U 90% slučajeva odgovor će biti ; "A eto,ide", "Gura se", "Dobro je"...Nitko vam zapravo nije rekao kako je zaista.Samo je htio ispasti ljubazan,jer vaše pitanje za njega uopće nije bilo pitanje nego tek usputni "pozdrav" poput "Dobar dan".On misli da vaše pitanje nije dostojno njegova zaustavljanja i stvarnog odgovora kroz razgovor,pretpostavlja da ste ga to pitali samo eto da bilo što kažete jer ste ga vidjeli,pa eto...Laički rečeno...No što ako vas je zaista zanimalo kako je ta osoba?Što ako vam je zaista stalo do njega ili nje,ako ste poželjeli čuti njegovu priču,pomoći mu ako možete?Nije li taj čovjek onda propustio izvanrednu priliku da riješi neki problem ako ga muči ili da se oraspoloži uz razgovor s vama?Kažu da Bog daje prilike.Pa eto jedna!Ali što ona vrijedi kada se čovjek ogluši na nju,zbog lijenosti,nezainteresiranosti ili pak zbog toga što u vama ne vidi adekvatno rješenje za svoj problem?Svemu je kriv čovjek!

Istina je,svi mi čuvamo svoju "tamnu stranu mjeseca".Ona se ne izgovara ni u bunilu,ni u snu!Postoji samo za vas i mračne ulice vašeg uma.Svima nam je lakše noću u nesanici koračati tim prostorima,umjesto kroz tuđe oči osvjetliti te puteve i prostore.Društvo gleda kako je pohvalno što čovjek ne traži pomoć u drugima,što se sam suočava sa vlastitim "demonima".Mislim da nam je to nametnulo društvo.Pogledajte primjer indijanaca.U plemenu nije bilo tjeskoba niti svađa.Svaki član plemena je svoje probleme iznosio pred ostalima što je zapravo  bila prava rijetkost jer toliko su poznavali jedni druge da to nije bilo niti potrebno.Pleme je opstajalo na taj način.Ako bi pak jedan od njih imao duhovnih problema,obratio bi se šamanu.Ako bi želio postati ratnik,obratio bi se poglavici i prošao inicijaciju pred ostalima,ako bi tražio ženu,upitao bi je...Jednostavno!A mi smo "civilizacija!".Svaki od nas je svoj "Bog",nitko nam kao pojedincu nije potreban!Na spomen timskog rada sjetimo se samo nogometa. Na spomen posla već razmišljamo o mogućem otkazu.Na spomen žene mnogi se smrznu u strahu od mogućeg odbijanja.Naš su život iscrtali portali,photoshopovi,instagrami.Posvuda izgledamo savršeno,prekrasno za svačije oči.Posvuda smo predstavljeni najsjajniji i najbolji,a toliko smo daleko od istine.Čak i da ne otvaramo "tamnu stranu mjeseca" lažirani smo i na svjetlu,lažirani licem.Na sve moguće načine želimo biti bolji u tuđim očima,a ne želimo biti ono što uistinu jesmo pred očima onoga koji nas je na početku ovog posta upitao ;"Kako je?"

Nevidljiva strana mjeseca nije tamna strana mjeseca,ne postoji strana mjeseca na kojoj bi stalno vladala noć,da sada ne dajem astronomsko objašnjenje.Tamna strana mjeseca samo je simbolika ljudske sklonosti da skriva sve ono što smatra svojim nedostatkom ili manama.Ponekad upravo na tim mračnim i skrivenim prostorima čovjek najbolje može pronaći sebe i oblikovati se poput punog mjeseca u punom sjaju.Otkrivanjem mračne strane otkrivamo i istinu,spoznaju samoga sebe u cjelini.Dobro i zlo,noć i dan,sve je to dio nas.Dobro podijeli,za zlo se pokaj i nauči nešto i iz njega,danju radi,noću odmaraj.Jednostavno!Osim ako ne radite noćne poput mene,tada obrnete slučaj...☺☺

                  ***Mi nismo stranci***

Kroz prolom emocija lakše se dolazi do istine.Ponekad do svađe,ali na kraju,ipak se sve razbistri...Nisu vječno oblaci nad nama,razgrne ih vjetar ponekad,a sunce pomiluje zemlju.Nije ni vaše lice vaš vječni odraz,ono je nošeno silom ponekad.Lice je uvijek lice,izraz nije,odraz nije...Dajte ljudi,to se prepozna...Niste sami na ovom svijetu,premda znam da se ponekad svi osjećamo kao da je tako.Dajte priliku čovjeku do sebe.Ovaj post pišem tebi prijatelju...Tebi koji čitaš,bez obzira tko si!Možda djevojka s kojom ću podijeliti kišobran na pljusku kiše dok čekaš autobus,autostoper na vrelom putu od podnevna sunca,baka ukliještenih leđa kojoj pomažem ponijeti namirnice iz trgovine doma,beskućnik kojeg sam pokrio dekom,ili ti koji si jučer prošao kraj mene...

I još uvijek mislim,i uistinu želim znati,kako si?