Bajka jednog trena

                                   Bajka jednog trena

Otkini komad mjeseca i napravi mi bajku,posloži zvijezde u moju zbirku,natjeraj         tamu da mi pokrije samoću i slavuje za ponoćnu svirku...Sve mi daj živote!

                                       

Kada si dijete sve izgleda tako neistraženo i tako misteriozno.Tvoje su oči velike tada pa makar gledao u tminu iz koje tračak svjetlosti ne dopire.Ti ne znaš za zavist,kivnost,mržnju,smrt,lijenost...Ti znaš samo za ono što te drugi uče i o čemu ti govore.

Ja sam kao dijete kako se čini sasvim drugačije shvaćao i vidio.Svaka priča od starih djedova sa ulice meni je izgledala poput bajke,ali i dalje nedoživljeno.Babe,kao babe,one su pak tračale i "tapkale" riječima po nekome,nama nepoznatom.Učitelji su ti kucali u glavu ono bitno,iz čega se na kraju ispostavilo da najvjerojatnije i ti koji/a čitaš ovo zasigurno pola od toga ne trebaš u svom svakodnevnom opstajanju,poslu ili životu.Toliko toga je nebitno u svemu,našopani smo sa svim mogućim pričama,intrigama,dojavama,lažnim informacijama,žutim patkama,vrazima i stovrazima od riječi...Bojim se da pamtimo...I da ponekad zbog toga i patimo...

Sutra ćete kriviti djecu za to kakva su postala,a sami sebe nećete pronaći u tom nauku njihovog                                                                         ponašanja...

Sjećam se jednog dana,pred zalazak sunca,šetali smo teta,brat i ja.Od groblja na kraju ulice prema našoj kući.Teta je par dana prije došla sa ekskurzije iz Rijeke.Ona je uvijek savršeno prepričavala svaki svoj doživljaj prije a posebno dojmove sa te ekskurzije.Sunce je tonulo u žitna slavonska polja,uvijek s te ceste prema Savskom mostu,onom kojem me nekako uvijek srce vuklo.Bile su tamo stare grane željeznih kranova od stare šljunčare preko Save u Orašju...Uvijek je sunce tonulo nekako tamo između nje i stare džamije,malko iznad mosta...Zažarilo bi,sjećam se na ono gordo žito i prosulo se poput bakrene rijeke pod moje noge,pod moje oči...

-Tetice,dali je tamo Rijeka?
-Nije baš u tom smjeru jer to nije stvarni zapad,zašto pitaš?
-Jer me nešto vuče da idem tamo..

Sad znam što me je vuklo tamo.Prešao sam sav taj zapad,vidio sve što sam trebao i što nisam htio.I tamo je sunce i dalje bježalo od mene.Nikad ga nisam sustigao,da utonem u bakar njegove rijeke,da nekako ublaži tu neku bol u meni.Ma nije to bol,to je neka čežnja,nostalgija,ljubav,sjeta...sve je to pomiješano i danas kada gledam sunce kako se utapa u horizontu...uvijek osjećam isto.

                     Mrzim se kad ne zastanem da vidim nešto za čim sam žudio kao mali!

Danas mi je neka 36-ta.Sve isto osjećam,ali nemam vremena.Uhvatim ga kao kroz maglu česte depresije ovog prokletog sivila koje nas okružuje.O kakvoj je to slobodi riječ ako sam upoznao zavist,mržnju,lijenost i smrt u konačnici.Kako sam samo bio sretan kao dijete tada,koliko je moja duša bila čistija.Koliko puta mi dođe da Tebe Bože moj zazovem...Zar smo svi krivi zbog izbora dvoje?Zar sam kriv ja što sam bačen među vukove ovoga svijeta?Što sam na kraju i sam postao vuk kako bih se obranio od onih koji su zagrizli zlo više od mene?

A samo sam htio da vidim gdje uranja sunce.Teti je to bila Rijeka tad,a ja još nisam uhvatio što je meni.Kraj mog života će i dalje biti žudnja,sjeta i čežnja.Ja sam nekoć,za prošlog života možda već upoznao tu svjetlost i mjesto gdje ona uranja.Trebat će prijeći tamu da je opet vidim,dotada ću pratit sunce i živjeti s Bogom u svom domu.